Iako naš planet zovemo Zemlja, više od 70 % njegove površine prekriva voda. Prečesto zaboravljamo koliko su oceani, rijeke, jezera i ostale vodene površine važne za ljudsku aktivnost i život i koliko im štete nanosimo svakog dana pretjeranim izlovom i zagađenjem. Osim što pružaju dom bezbrojnim vrstama morskog svijeta, oceani igraju ključnu ulogu u održavanju stabilnosti unutar dinamičnih sustava Zemlje; generiraju više od polovice kisika na planetu i ogromni su ponornici ugljika (engl. carbon sink) – što znači da apsorbiraju ugljični dioksid iz atmosfere. Uz to, ogromne podvodne struje pomažu širenju topline iz toplih područja u hladnije uzrokujući sezonske vremenske obrasce na koje se oslanjaju ljudi i druge vrste. Zbog svega navedenog njihova uloga u regulaciji svjetskog vremena igra kritičnu ulogu! Nažalost, međunarodni tim ekologa i ekonomista predviđa da ćemo, ako nastavimo iskorištavati oceane ovim tempom, do 2048. godine imati oceane bez riba. Uzrok je kombinacija prekomjernog ribolova, onečišćenja, gubitka staništa i klimatskih promjena.

Ribe i ostale morske životinje do supermarketa dolaze na jedan od dva načina: uzgojem u akvakulturama ili komercijalnim ribolovom. Oba načina imaju negativan utjecaj na okoliš i više je razloga zašto ne bismo trebali jesti ribu ako nam je stalo do budućnosti našeg planeta.

AKVAKULTURE

Većina ribe koja se danas jede uzgojena je u akvakulturama – ili na kopnu ili u ograđenim kavezima u oceanu, gdje ribe čitav svoj život (do dvije godine) provode zatvorene u neprirodnim i skučenim prostorima. Prema studiji koju su proveli Organizacija za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (FAO) i Međunarodni institut za istraživanje prehrambene politike (IFPRI), predviđa se da će do 2030. godine dvije trećine globalne opskrbe ribom dolaziti iz ovakvog načina uzgoja. Iako se akvakultura promovira kao dobra alternativa klasičnom ribolovu, ponajviše zato što smanjuje daljnje iscrpljivanje populacija divljih riba, to je zapravo daleko od istine i zaključak koji bismo trebali izvući jest da alternativa konzumiranju divlje ribe nije konzumiranje ribe iz akvakultura, već NE konzumiranje ribe.

PROBLEMI S AKVAKULTUROM

AKVAKULTURA ZAPRAVO DOVODI DO VIŠE RIBOLOVA

Akvakultura ne samo da stvara velike količine otpada, već pridonosi većoj količini industrijskog ribolova. To je zato što su mnoge ribe uzgajane na ovim uzgajalištima grabežljivci, što znači da jedu manje ribe. Potrebne su milijarde divljih riba (primjerice inćuna) kako bi se hranile ove uzgajane vrste. Potrebno je pet kilograma oceanske ribe da biste proizveli samo jedan kilogram uzgajanog lososa.

ONEČIŠĆENJE

Uzgojem morskih riba, rakova, pa čak i školjkaša nastaje otpad u obliku fekalija i neiskorištene hrane. Uvjeti u kojima se ribe uzgajaju toliko su loši da se antibiotici, u svrhu sprečavanja nastanka i širenja bolesti, redovito koriste. Osim toga, koriste se i pesticidi (PCB – poliklorirani bifenila) i razne kemikalije (dibutiltin, polibromirani difenil eteri, dioksini). Zbog svega ovog voda može postati toksična i širenjem u okolna područja zagaditi oceane. Populacije se divljih riba u kontaktu s vodom s farmi mogu razboljeti i umrijeti. Prema studijama, ribogojilište od 2 hektra može proizvesti otpada kao grad s 10 000 ljudi.

UNIŠTENJE OKOLIŠA

Od svih praksi akvakulture uzgoj škampa najviše se povezuje s uništenjem okoliša. Škampi se uzgajaju u tropskim i suptropskim ribnjacima koji se često nalaze u granicama obalnih šuma mangrova. Budući da se s vremenom onečišćujuće, tvari mogu akumulirati u ribnjacima, ribnjaci s kulturama škampa često se napuštaju u potrazi za novim prostorom. Kad se akvakultura zatvori, bez obzira na razlog, iza sebe ostavlja ekološki nered kojem je potrebno puno vremena kako bi povratio ravnotežu. Tlo koje okružuje kopnene akvakulture ostaje hipersalinsko, kiselo i erodirano. Zbog ovih problema ono u osnovi postaje beskorisno za buduće poljoprivredne projekte.

OKRUTNOST NA FARMAMA ŠKAMPI

Naravno, ovdje ima i dodatne ljudske okrutnosti kao i kod svakog iskorištavanja životinja za ljudski profit. Na farmama škampa postoji praksa ablacije očiju (engl. eyestalk ablation): tehnika maceriranja ili uništavanja očnih stapki kod ženki radi poticanja razmnožavanja.

Ženke škampa i kozica iza očiju imaju žlijezdu koja simulira sazrijevanje jajnika. U divljini na to mogu utjecati stvari poput sezone parenja ili okoliša, ali uzgajivači su otkrili da stresni i pretrpani uvjeti na farmama mogu utjecati na tu žlijezdu i samim time i na reprodukciju. Uništavajući ovu žlijezdu, potiče se ubrzan rast jajnika, uskraćujući ženkama prirodni instinkt razmnožavanja samo kada za to postoje uvjeti. Nakon ovog postupka, kod jedinki je zabilježena dezorijentacija, mahanje repom (refleks bijega) i trljanje traumatiziranog područja – ponašanja koje se povezuje s boli, a jedinke su također rjeđe tražile sklonište što može upućivati na stupanj stresa.

RIBOLOV

Poput industrije akvakulture, i industrijski ribolov ima razarajući utjecaj na okoliš. Ribolovna industrija često djeluje neodrživo kako bi zadovoljila sve veću potražnju, a suvremeni tehnološki razvoj omogućio je ogromne brodove opremljene ribolovnim mrežama koje se mogu protezati kilometrima kroz vodu, stvarajući industriju sličnu onoj farmskih životinja na kopnu. Sa željom usmjerenom jedino ka dobiti, ova industrija često zanemaruje održivost i dobrobit morskih životinja. Jedna analiza procijenila je da je globalno tržište za komercijalni ribolov u 2017. godini iznosilo oko 240,99 milijardi dolara, a do 2026. predviđa se rast na 438,59 milijardi dolara. Komercijalna ribolovna industrija konstantno evoluira kako bi ulovila što više ribe sa što manje utrošenih resursa. Što su mreže veće ili duže, više se morskih životinja može izvući iz dubina, smanjujući količinu vremena i goriva koji brod troši.

SLUČAJNO UBIJANJE DUPINA, KITOVA I KORALJA

Neke metode ribolova, poput kočarenja (engl. trawling), također nanose ogromnu štetu ekosustavima. Kočarenje podrazumijeva hvatanje riba povlačenjem mreže iza broda. Prema novom istraživanju koje je provelo 26 morskih biologa, klimatskih stručnjaka i ekonomista, ribarski kočarski brodovi godišnje oslobađaju ugljika kao i cijela zrakoplovna industrija – 1 gigatonu. Ugljik se oslobađa iz sedimenta morskog dna u vodi i može povećati acidifikaciju oceana, kao i negativan utjecaj na produktivnost i biološku raznolikost.

Postoje dvije vrste: pelagijsko i pridneno. Tijekom pelagijskog mreža se vuče kroz otvorenu vodu, ne dodirujući dno, a ciljane vrste uključuju tune, škampe i inćune. Pelagična kočarska mreža može biti široka 200 m i dugačka gotovo 160 m. Ova vrsta ribolova negativno utječe na dupine i kitove jer su te mreže dovoljno velike da pokupe cijela jata i procjenjuje se da godišnje usmrti 300 000 kitova i dupina. Ovo zovemo slučajni ulov (engl. bycatch) koji neciljne vrste morskih životinja slučajno uhvati, a zatim ih bacaju mrtve ili umiruće natrag u oceane. Prema izračunima, bycatch čini barem 10 % ukupnog globalnog ulova. 

Pridnene kočarske mreže otežane su utezima kako bi se mogle vući po oceanskom dnu. Poznate kao oceanski buldožeri, ove mreže uništavaju okoliš dna oceana i vrste koje ga nastanjuju, poput dubokomorskih spororastućih koralja i spužva. Kada su jednom uništene, ovim drevnim i ekološki vitalnim zajednicama mogu trebati desetljeća da se oporave. Učinak pridnenih koča na morsko dno sličan je učinku krčenja velikih površina šuma. Ove mreže mogu biti dugačke 10 m i široke poput nogometnog igrališta (do 90 m). Globalni ulov kočarenja procjenjuje se na više od 30 milijuna tona godišnje, što je količina veća od bilo koje druge metode ribolova.

RIBOLOV GENERIRA PLASTIKU

Uz sve navedeno, veliki je problem i plastika: više od 640 000 tona mreža, zamki i ostalih alata koji se koriste u komercijalnom ribolovu baci se u more svake godine, iste težine kao 55 000 autobusa na kat. Jedno je istraživanje pokazalo da je čak 70 % makroplastike (veće od 20 cm) koja pluta površinom oceana povezano s ribolovom.

RIBOLOV UNIŠTAVA KLJUČNE HRANIDBENE LANCE

Oceanski hranidbeni lanac jedan je od složenijih na planetu. WWF navodi da su glavni grabežljivci ekosustava poput sabljarki, tuna, lososa i morskih pasa najviše izlovljeni. Smanjenje populacije glavnih grabežljivaca može ozbiljno poremetiti ravnotežu hranidbenog lanca. Glavni primjer toga jest povećanje broja populacija manjih morskih životinja na dnu hranidbenog lanca kojima se hrane vrhunski grabežljivci. To utječe na druge aspekte morskog ekosustava, poput povećane količine cvjetanja algi, što u konačnici može biti kobno za koraljne grebene.

Posebice okrutna i ekološki štetna praksa jest ribolov morskih pasa. Morski se psi love radi njihovih peraja koje se u Aziji smatraju delikatesom i radi čega dostižu cijene od 700 dolara po kilogramu. Iz ovog razloga ribari živim morskim psima sijeku njihove peraje, a njih bacaju nazad u more, gdje polako tonu i umiru. Lov morskih pasa široko je rasprostranjen, a tijekom posljednjeg desetljeća zbog sve veće potražnje, poboljšane ribolovne tehnologije i tržišne ekonomije bilježi i rast. Procjenjuje se da se svake godine ubije između 6,4 % i 7,9 % svih morskih pasa, što nas dovodi do brojke veće od 100 milijuna (prema nekim izvorima i do 270 milijuna) jedinki godišnje. Broj jednak stanovištvu Meksika ili Japana. Ili Ujedinjenog Kraljevstva i Australije, ali zajedno. Zbog svojeg sporog rasta i niske reproduktivne stope, morski su psi posebice osjetljivi na izumiranje, a populacije sve više vrsta teško se oporavljaju. Neke se populacije morskih pasa, smanjivši se za čak 99 %, već smatraju funkcionalno izumrlima.

Zdrav ocean ovisi o morskim psima. Znanstvene studije pokazuju da su morski psi kao grabežljivci na vrhu hranidbenog lanca ključni za reguliranje drugih vrsta potrebnih za održavanje kompliciranih morskih ekosustava. Gubitak morskih pasa imao bi razorne posljedice na čitav hranidbeni lanac oceana, a značio bi i kraj evolucije dugačke 450 milijuna godina. Da, morski psi stariji su čak i od dinosaura i preživjeli su 5 izumiranja. Oblikovali su život u oceanima kakav poznajemo i održavaju ih zdravima.

BUDIMO VEGANI

Zdravi oceani predstavljaju okosnicu održivog života na Zemlji. Unatoč tome, danas svaka osoba u prosjeku pojede 19,2 kg ribe godišnje što je otprilike dvostruko više nego prije 50 godina. Dodatno, posljednjih 40 godina zabilježen je šokantan pad morskih vrsta za 39%, a više od 60% ribljih zaliha je u potpunosti izlovljeno! Oceani nisu nepobjedivi, a budući da posljedice pretjeranog ribolova i prekomjernog iskorištavanja oceana nisu vidljive kao što bi bile da se to događa na kopnu, često je teško predočiti stvarnu štetu. Jedini put za zaštitu oceana je izbacivanje ribe i morskih proizvoda sa svojih tanjura. Ako trebaš pomoć za veganstvo i ne znaš od kuda početi, prijavi se na potpuno besplatni Super izazov i iz prve ruke od naših iskusnih mentora saznaj prefine recepte i savjete za jednostavnu vegansku prehranu. 🙂

Izvori:

https://animalequality.org/…/fishing-industry…/

https://earthjournalism.net/…/environmental-problems-of…

https://awionline.org/content/fish-farming

https://www.animalsaustralia.org/features/prawn-farming.php

https://niwa.co.nz/…/aqua…/impacts/chemical-contaminates

https://ocean.si.edu/…/shark-finning-sharks-turned-prey

https://www.sharks.org/shark-finning